понедељак, 7. мај 2012.

THE SANDS OF SARASVATI - R.Isomaki / P. Tolppanen / J. Kaakinen

Finski strip. I baš je fin. Štaviše, super je.
Ekologija, ali ne ona stereotipna, hipi drvogrleće njesra (kao nebulozni Amazon Tim Sale-a i Steven Seagle-a), već naučno potkovana vizija ekološke kataklizme kakva je zadesila Atlantidu, a koja se sprema nama.
I to i jeste strava-ima tu i Atlantide, i ljubavna priča, i gomila naučnih termina, ali nije ni jeftina mistika, ni krađa radnje, ni pretenciozna glupost. Sve u savršenoj dozi, lepo upakovano i ispričano.


четвртак, 3. мај 2012.

BLUE - Pat Grant

Moram da priznam da sam ovo željno iščekivao, ali pre svega jer sam se primio na reklamu samog izdavača, Top Shelf. Tamo je naravno ishvaljen do nebesa, a u stvari nije baš ništa naročito.
Ovaj strip mu dođe kao neka mešavina Goodbye Chunky Rice, Black Hole i American Splendor. Chunky Rice po toj nekoj nevinoj atmosferi koja je u stripu, Black Hole po dozi misterije koja je ovde isto tako creepy jer u stvari nije creepy, tj. niko je ne doživljava kao creepy pa bude još više creepy, a American Splendor po dozi nezanimljivosti i uopšte truda da bude makar malo zanimljivo.
Priča o nekoj varoši na obali Australije, gde glavni junak prepričava svoj prvi susret sa čudnim plavim stvorenjima i istoriju tog grada. Baš kao kad Harvey Pekar priča kako je ustao, prošetao se, i vratio.
Nije vredno čitanja, slobodno zaobiđite.



JOE THE BARBARIAN - Grant Morrison / Sean Murphy

Rip of I kill Giants-a.
Dobro, ne bas doslovno, ali glavna premisa jeste. Dečak se nosi sa svojim realnim problemima zamišljajući sebe u svetu svojih igračaka, koji ima sopstvenog Velikog Zaštitnika, Kraljicu Majku (udovicu), Kralja Heroja (poginulog) i naravno Zlog Čarobnjaka koji preti da uništi čitav taj svet.
Strip jeste, ako se izuzme ovo sa premisama (a to uvek i jeste kokoška i jaje), dobar - Morrison, koliko god ga ja ne voleo, jeste majstor priče, i ovde je dobro vodi. Prelazi iz stvarnog u imaginarni svet dečaka su jako dobro dočarani, a naročito objašnjeni. Dečak je u stvari dijabetičar koji usled nedostatka šećera počinje da halucinira taj izmišljeni svet, koji je u stvari put od njegove sobe do kuhinje.
Generalno, bolji mi je I kill Giants zato što ima tu emo notu, dok je ovde Morrison to izbegao ovim dijabetesom i malo providnim happyend-om, davši čitavoj priči linearnost koja malo vuče na zanatstvo. Da, i dalje ga ne volim.